Dževenviv Grejam je savremena kanadska spisateljica i autorka brojnih bestseler romana, između ostalog, Zaboravljene služičadi, Pisma preko mora i Plime časti. 1986. godine diplomirala je na Univerzitetu u Torontu na muzičkom odseku – oboa. Nije se bavila pisanjem pre četrdesete godine, a njena karijera bila je isključivo muzička. Kada je nakon fakulteta razvila autoimunu bolest, Sjorgenov sindrom, i kada više nije mogla da svira, postepeno je ušla u svet književnosti pošto je prvi put sebi kupila pisaću mašinu. Grejam navodi Tuđinku kao roman uz koji se zaljubila u svet istorijske fikcije. Kako je godinama sa porodicom živela u Novoj Škotskoj, svoje književno delo bazirala je na istoriji Kanade, a naročito onoj istoriji koja u široj javnosti nije bili dovoljno osvetljena ili nije dobila pažnju koju zaslužuje. Jedna od takvih priča upravo je zaslužna za roman Zaboravljena služinčad. Kako i sama spisateljica navodi u intervjuu za WFNS , njeno istraživanje i razvijanje pisalačke veštine nikada nije bilo školsko. Znanje koje je stekla i podlogu koju je napravila za svoje romane učinila je isključivo samouko, putem biblioteka, Internet resursa i društvenih mreža. Upravo se na jednoj takvoj mreži prvi put susrela sa britanskom služinčadi, decom čiji su životi bili tako značajni u stvaranju Kanade kakva ona danas jeste, a tako zaboravljeni. Kao odgovor na pitanje šta nju toliko fascinira u žanru istorijske fikcije, Grejam odgovara:
,,Za mene, istorijska fikcija je jedno zaista moćno sredstvo. Nisam se zanimala za istoriju pre no što sam otkrila književni žanr. Sada razumem veliku odgovornost koju istorijska fikcija nosi: mi moramo podučiti, ali moramo i dirnuti. Istorija je sama po sebi veoma crno-bela. Daleka i hladna. A obojiti fiktivne likove unutar jednog temeljno istraženog perioda u istoriji, zapravo, udahnuti život istoriji, to je ono što prošlost čini stvarnom.’’
I zaista, romani Dženeviv Grejam protkani su istinskim životima i životnim pričama mnogih čiji je glas u prošlosti ugušen. Iako nije bila ljubitelj istorije kao predmeta, kasnije je pronašla ljubav u istoriji koja nije samo skup suvih činjenica, već sa svakom generacijom jedan potpuno novi svet u kome se prepliću sve ljudske težnje, patnje, boli i ljubavi.
Sada živi sa porodicom u Alberti i nastavlja svoj književni rad za pisaćim stolom na kome su dve sveće, kako kaže, za oblačne dane, beležnica, laptop i kutija maramica za one trenutke kada njeno pisanje i njoj samoj izazove suze. Jer: ,,Što ne bismo plakali ako nam je stalo?’
